1984.

Pjesma “Nonići su moji navigali” u izvedbi Vesne Nežić – Ružić i Bruna Hrabra oduševila je pazinsku publiku

Karavana je 22. lipnja krenula iz Kaštelira, gosto­vala u Sušačkoj Dragi, Omišlju, Malom Lošinju, Rapcu, Opatiji, Pazinu, Novom Vinodolskom i final­no u Bujama 30. lipnja. Zabavnim orkestrom RTV Zagreb dirigirao je Silvije Glojnarić, a festival su vodili Ljubo Jelčić i Ester Fantov.

Skladbe

1. ZAD FRIŽIDERA (J. Forenbacher – R. Kučić – J. Forenbacher) Josipa BUTORAC

2. PRIDI MOJA MALA (A. Petrović – Z. Turak – S. Glojnarić) Toni KLJAKOVIĆ

3. NONIĆI SU MOJI NAVIGALI (J. Vuk – J. Vuk – K. Oblak) Bruno HRABAR i Vesna NEŽIĆ RUŽIĆ

4. PEGULAN (N. Drpić – J. Crljenica – K. Oblak) Angelo TARTICCHIO

5. VOLJENOJ RIJECI (D. Baumgarten – I. Brdar – S. Glojnarić) Ljubica BUKIĆ

6. EVO ME MARE (P. Gjurgjević – P. Gjurgjević – S. Kalogjera) Srđan BREŠKOVIĆ

7. KANAT OD VINA (N. Milotti – D. Načinović – D. Lukač) Vesna NEŽIĆ RUŽIĆ

8. MORE I TI (B. Niessner – B. Beg – A. Baša) Damir PANDUR

9. MOJA ZEMLJA (H. Piliš – D. Kabalin – S. Kalogjera) Josipa BUTORAC

10. BJONDA JEDNA MALA  (E. Pifar – R. Sošić – D. Lukač) Sergio PREDELJ

11. OKONČAJ GALEBE LET (N. Milotti – M. Fištrović – S. Glojnarić) Marinella MALIĆ

12. PEPI ŠPINA (J. Forenbacher -R. Kučić – J. Forenbacher) Aldo GALLEAZZI

13. O BRIŽNI GALEBE (L. Kos – L. Kos – L. Kos) Lada KOS

14. LJUBAV U DVOJE (N. Drpić – Z. Turak – A. Baša) Angelo TARTICCHIO i Jasminka IBRAHIMPAŠIĆ

Zabavnim orkestrom RTV Zagreb dirigirao je Silvije Glojnarić, a festival su vodili Ljubo Jelčić i Ester Fanlov.

Nagrade

NAGRADE PUBLIKE:

1. Vesna NEŽIĆ RUŽIĆ, skladba “KANAT OD VINA” (N. Milotti – D. Načinović – D. Lukač)

2. Toni KLJAKOVIĆ, skladba “PRIDI MOJA MALA” (A. Petrović – Z. Turak – S. Glojnarić)

3. Aldo GALLEAZZI, skladba “PEPI ŠPINA“ (J. Forenbacher – R. Kučić – J. Forenbacher)

NAGRADA “ZLATNI MIKROFON” ZA NAJBOLJI ARANŽMAN:

Krešimir OBLAK za skladbu “PEGULAN”

NAGRADA “ROŽENICE” ZA NAJBOLJE KORIŠTEN ISTARSKI MELOS:

Nello MILOTTI za skladbu “KANAT OD VINA”

NAGRADA “SREBRNO JEDRO” ZA NAJBOLJI TEKST:

Danijel NAČINOVIĆ za tekst skladbe “KANAT OD VINA”

Aldo Galleazzi u predahu

Sjećanja

Aldo Galleazzi zbilja je bio svestrani mikovac. Pojavljivao se u svim mogućim ulogama na festivalu, a kako sam kaže, jedino nikad kao aranžer. Nema nagrade koju na MIK-u nije dobio, a ni Primorca, Bodula ili Istranina koji ne zna bar jednu njegovu pjesmu.

A ča, mala moja, kad se domislin MIK-a, najprvo mi na pamet pade ono – bilo ti j’ Aldo lepo i krasno. Si ti dobri judi, ta Milotti, ta Kljaković, ta veli orkestar, sa ta putovanja, kunpananja i kanat. A ča da ti rečen, osin da su to bila lepa vremena. Čuda j’ teh malie kantalo s manun i za saku iman iepu reč, se su to bile prekrasne divojki i ženskice, ma maran izdvojit Iru Kraljić, aš ona ne samo ča j’ lepo kantala leh je bila i veli čovik, sjeća se mikovskih dana šjor Aldo, te dodaje da su mu sve pjesme s MIK-a drage, kako njegove vlastite, tako i sve ostale, a od svojih kao najdražu, iako mu se bilo vrlo teško odlučiti, izdvaja onu Lipo j’ vino pit. Da se ostale ne bi uvrijedile, brzo dodaje i Frana Merikana, Ča smo mi i reda on sve do zadnje.

Zgoda vezana uz MIK koju će čitav život pamtiti, autoricu ovih redaka nasmijala je do suza. Godina radnje je nepoznata, a priča kreće ovako:

Vozimo se Ksenija (Urličić), Milka (Čakarun Lenac), Alverna (Smokvina) i ja z Ladun Kos va njejen autu. Sad smo hodili z Buja al Buzeta, ja ti ne znan. Kantamo mi na vas glas kad ja va jednen trenu vidin da tamo na toj ploče neč sveti i zazijan ja: “Lađo, neč ti žmiže na tomu autu”. Ona mane govori da j’ to lampica od benzine i da ćemo natankat va Pazine. Ja, ćeš drek. Auto nan je stal na nekakovoj uzbrdice, va Pazine pumpa ne dela i ča ćemo sad, a dve ure zapolnoćun su bile. Stopiran ja, niki da stane, stopiraju moje ženskice onako lipe, zrihtane, namrčene, a prohajaju samo kamioni. Saki stane i kad one pitaju za benzinu, šoferinjin reču: “Oprostite, šjorice, ma mi gremo na naftu, benzine nimamo”. I ča, Ksenija j’ šla va nekakovu kuću da će zbudit judi i pitat benzinu, ma ni došla ni blizu aš ju je pasina skoro raskosmal. Ni bilo druge leh ti Aldo va Vozilići, a znaš ti kulikoj od Pazina do Vozilići za hodit? Fermale su one mane neki auto i ja san šal z kanistron. Ma to ti j’ bil put tamo i nazad, aš kad san došal va Voziiići na ietire ure zapolnoćun, videl san da pumpa dela od sedan. I ča? Niš! Fermal san nekakovu škodu i Aldo va Vozilići, Aldo z Vozilići, Gren ja z kanistron, a one se srićne aš misle to j’ z benzinun nazada. Ja, malo jutra, kanistar je bil prazan. I ča ćemo, kako ćemo, cestun prohajaju leh kamioni I cisterne. Stane nan cisterna i namolimo šofera, a dobar čovik, Bog mu dal sriću i zdravlje, da nas odšlepa do Vozilići. Moreš ti zamislet – dupla cisterna šlepa mići autić. Va kabine šofer, Ksenija i ja, a va autu one tri druge. I šofer smiron gjeda va Kseniju i govori: “Ma, gospodična, ja vas odnekuda znan“. Ona, vražić kakov je bila, njemu odgovara: “Da, znam da se znamo, ali sjetite se vi odakle”. A kad se j’ šofer domislel ka j’ ona i kad je shvatil koga va cisterne vozi, malo j’ falelo da ne finimo va dolcu. Intanto j on nas dopeljal va Vozilići. Kako smo prerano došli, negdere okol pet ur, a ni bilo ni sigurno ima ta pumpa benzine al ne, šli smo
etljat pu nekakovih ljudi ki su delali kuću i jušto su došli na delo. Oni su nan posudili malo benzine, mi smo to naleli, vrnuli se va Labin, natočili pun rezervat, vrnuil posujeno i na devet i pol arivali v Riku na marendu. Moreš mislet gušta od marendi kad smo znali da za dve uri moramo partit dalje. Ma, to j’ onda bilo normalno. Niki ni njurgal, si su nan se smeli, a mi sami sebe najviše i šli smo dalje z MIK-on. MIK ni čekal, moral si bit točan, prisjeća se “starog MIK-a” mnogima najdraži Gromičan mehaničar, šjor Aldo Galleazzi.

Preslika ocjena kojima je maestro Dušan Prašelj ocijenko radobe pristile na natječaj za MIK ’84